Sadržaj kolektivnih ugovora, usprkos njihovom izrazitom diverzitetu[1], moguće je posmatrati kroz neke elemente koji predstavljaju svojevrsni standard za kolektivne ugovore, radi se o tomu da kolektivni ugovori:
- uključuju bilo više od jednog poslodavca, bilo jedan ili više sindikata;
- često se odnose na određeni sektor ili profesiju;
- pokrivaju određenu geografsku teritoriju;
- utvrđuju minimum uvjeta rada– naročito zarade;
- uobičajeno je da postoji državni mehanizam za rješavanje sporova, npr. mirenje ili arbitraža;
- uspostavljaju se uglavnom u okviru detaljnog zakonskog okvira;
- često ih vode u ime poslodavaca i radnika, njihove odgovarajuće organizacije (udruge);
- pravni status im je osiguran, a primjenu nadgledaju državna tijela;
- štrajk ili lok aut je često jedan od zakonskih elemenata u tom procesu;
- skloni su da se bave makro pitanjima, a manje konkretnim pitanjima pojedinačnog radnog mjesta;
- obično su usvojene odredbe obvezujuće za sve poslodavce iz tog sektora, kao i novopridružene;
- uobičajene su odredbe o pravima sindikata;
- poštuju se obrasci formalnog pregovaranja.
Kolektivni ugovor obavezno mora sadržavati:
- naziv osoba koje ga sklapaju (poslodavac, udruga poslodavaca, sindikat, udruga sindikata);
- područje na koje se primjenjuje;
- vrijeme na koje se sklapa (neodređeno - određeno vrijeme);
- odredbe o otkazu ako se sklapa na neodređeno vrijeme;
- odredbe o izmjenama i obnovi ugovora.
Kolektivni ugovori uobičajeno sadrže slijedeće odredbe:
a) iz područja obveznog dijela tj. onog kojima se uređuju odnosi ugovornih strana (pored odredaba koje mora sadržavati):
- odredbe o socijalnom miru, odnosno o uvjetima za štrajk;
- pravila o postupku kolektivnog pregovaranja;
- pravila o sastavu i načinu postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova;
- odredbe o tumačenju kolektivnog ugovora;
- odredbe o načinu suradnje sindikata i poslodavaca.
b) iz područja normativnog dijela, tj. iz pravnih pravila kojima se uređuju pitanja iz radnih odnosa:
- sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa (sklapanje ugovara o radu, sadržaj ugovora o radu, probni rokovi, uvjeti rada na određeno vrijeme i sl.);
- radno vrijeme (trajanje radnog tjedna (40 sati ili manje), raspored radnog vremena, uvjeti preraspodjele radnog vremena i sl.);
- visina plaće ((obično najniža plaća kao osnovna plaća, te koeficijenti kojima se množi osnovna plaća), dodaci na radni staž, procenti uvećanja plaća za prekovremeni rad, noćni rad, rad neradnim danima i dr., dodatne isplate poput regresa za godišnji odmor i sl.);
- odmori i odsustva sa rada (način utvrđivanja trajanja godišnjeg odmora, trajanje plaćenog odsustva, način korištenja stanke, dnevnog i sedmičnog odmora i dr.);
- zaštita na radu;
- eventualni poslovi sa otežanim uvjetima rada i sl.;
- prestanak ugovora o radu (pobliže utvrđivanje postupka otkazivanja odnosno razloga za otkazivanje i sl., produljivanje otkaznih rokova u odnosu na zakon (kad otkaz daje poslodavac) odnosno skraćivanje otkaznih rokova (kad otkaz daje radnik), povećanje otpremnine i dr.);
- pitanja radničkih vijeća;
- povećanja prava, uvjeti rada i sl.;
- pitanja socijalnog osiguranja.
Kolektivnim ugovorom ugovorne strane izražavaju i generalne stavove i to:
- poslodavac priznaje određeni sindikat kao isključivog predstavnika radnika u procesu kolektivnog pregovaranja;
- sindikat priznaje poslodavcu pravo upravljanja, odnosno zadržavanje svih prava koja nisu ograničena kolektivnim ugovorom – da upravlja svojim poslovima, da rukovodi radnom snagom, da održava sigurnost i efikasnost svoje djelatnosti.
Sva ova prava iz kolektivnih ugovora, razrađuju se dalje u individualnim ugovorima o radu koje zaključuje poslodavac sa svakim od radnika pojedinačno. Posebna specifičnost prirode kolektivnih ugovora o radu je u tome što sadrže pravila o rješavanju iskrslih sporova. Teži se da sporovi budu što prije riješeni sa najmanje utrošenog vremena, tzv. “džentlmenskim sporazumom”, a ako se sporna pitanja ne mogu riješiti mirnim putem, pribjegava se sudskom rješavanju sporova između poslodavca i sindikata.
[1]Kako smo već istakli kolektivni ugovori se razlikuju od zemlje do zemlje, te po nizu drugih obilježja. Shodno tome možemo reći da je praktično svaki kolektivni ugovor, ugovor za sebe, odnosno jedinstven po svom sadržaju i formi. prim. aut.
