Pošalji dokument na e-mail

Postupak kolektivnog pregovaranja može biti neformalan i formalan. Kod neformalnog postupka nije unaprijed utvrđena forma postupka. Kod formalnog postupka je forma postupka unaprijed određena dogovorom kolektivnih pregovarača ili propisima. Pored forme, zakonom se može predvidjeti obaveza kolektivnog pregovaranja. Ta obaveza ima za cilj da se podstakne zaključivanje kolektivnih ugovora.

Pregovori se vode savjesno i u namjeri da se zaključi kolektivni ugovor. Pregovori se završavaju zaključenjem kolektivnog ugovora. Najvažniji ciljevi koji se postižu zaključenjem kolektivnog ugovora su obezbjeđenje socijalnog mira, izjednačavanje uslova rada u određenoj grani i izjednačavanje uslova privređivanja poslodavaca.

Kolektivni ugovor se smatra zaključenim kada ga potpišu predstavnici radnika i poslodavaca. Sam postupak zaključivanja kolektivnih ugovora ima dvije faze i to:

• fazu pregovaranja i
• fazu zaključivanja.

Pregovaranje može biti dugo i naporno, a može doći i do nezaključivanja ugovora zbog nesaglasnosti dviju strana. Zato je neophodna dobra organizacija i priprema pregovaranja^[1].

Priprema bi se mogla podijeliti u tri dijela i to:

1. Pokretanje postupka pregovaranja:

Pokreće se na inicijativu bilo kog učesnika ovlaštenog za zaključivanje ugovora. Potrebno je navesti imena predstavnika koji će voditi pregovore i koji trebaju da predlože okvirne rokove za zaključenje kolektivnog ugovora. Poželjno je da predstavnici radnika i poslodavaca budu kvalifikovani i da poznaju materiju o kojoj se pregovara. Predstavnici mogu sami voditi pregovore ili mogu ovlastiti posebne stručnjake^[2]. Ako ne dođe do dogovora mogu za rješavanje spornih pitanja obrazovati abitražu.

2. Izrada nacrta kolektivnog ugovora,

Nacrt kolektivnog ugovora sporazumno mogu sačiniti strane zajednički (putem radnih grupa i sl.), odnosno svaka strana pojedinačno.

3. Utvrđivanje prijedloga kolektivnog ugovora:

Kolektivni ugovor predstavlja slobodno izraženu volju dvije strane koje takav ugovor zaključuju. Ugovor je rezultat vođenja pregovora i usaglašavanja stavova oko uslova modaliteta budućeg ugovora. Kako će proces pregovaranja teći i koji će krajnji rezultat tog pregovaranja biti nije moguće unaprijed odrediti. Smisao pregovora jeste da se argumentima, upornošću, spremnošću na kompromis i ostalim faktorima dođe do željenog rezultata sa kojim će obje strane biti zadovoljne.

Ako se pregovarači sporazumiju dolazi do zaključivanja kolektivnog ugovora. Zaključivanje kolektivnog ugovora se ogleda u potpisivanju teksta koji su pripremili pregovarači i koji su predhodno u potpunosti usaglasili^[3]. Potpisivanje kolektivnog ugovora vrše ovlašteni predstavnici reprezentativnih sindikata, poslodavac (ili njegov predstavnik) ili reprezentativno udruženje poslodavaca. Forma kolektivnog ugovora je obavezno pisana. Kolektivni ugovor zaključuje se, dakle, u pisanoj formi, jer samo zaključen na taj način može imati pravno djelovanje. To je forma ad solemnitatem^[4], što znači da ako nije u datoj formi ugovor ne postoji. Da bi ugovor stupio na snagu potrebno je da sa njim budu upoznati svi oni na koje se ugovor odnosi i oni koji imaju određeni interes. U tom smislu obaveza je da se opšti i posebni kolektivni ugovori objavljuju u službenom glasilu date zemlje. Zaključeni kolektivni ugovor predstavlja izvor radnog prava i kao takav proizvodi pravna dejstva. Takva dejstva ostvaruju se njegovom primjenom u određenom vremenu prema određenim subjektima i na određenom prostoru.

[1]Uspješne pripreme za kolektivno pregovaranja moraju omogućiti predstavnicima sindikata da pregovaraju slobodno i da se osjećaju komotno, da nisu u grču, u cajtnotu ili pod pritiskom bilo kakve vrste. Pripreme podrazumijevaju opširne i temljite konsultacije sa članstvom. Članstvo mora biti optimalno uključeno u ovaj proces, uz potpuno uvažavanje njegovih stavova, jer suština kolektivnih pregovora i jeste zaštita, ostvarivanje i unaprjeđenje njihovih i interesa svih zaposlenih. Za kvalitetno i djelotvorno kolektivno pregovaranje, pregovarački tim mora biti spreman, kvalitetan i kompetentan. Mora raspolagati informacijama i znanjem, ne samo o stanju u preduzeću, već i u istim ili sličnim djelatnostima, užoj i široj zajednici, kao i okruženju, odnosno na evropskom i svjetskom planu. Istovremeno, neophodno je da su upoznati sa važećim zakonskim propisima, kao i drugim normativnim aktima, kako iz oblasti radnog i socijalnog zakonodavstva, tako i drugim sistemskim rješenjima koja utiču na ekonomski i socijalni položaj zaposlenih. Poželjno je i njihovo dobro poznavanje osnovnih međunarodnih pravnih instrumenata iz oblasti rada i radnih odnosa. Neophodno je da članovi pregovaračkog tima posjeduju osnovna ekonomska znanja, da prate i razumiju osnovne indikatore ekonomskog i socijalnog razvoja svog preduzeća, grane i djelatnosti, kao i privrede u cjelini (društveni proizvod, proizvodnja, cijene, troškovi života, kupovna moć zaposlenih i stanovništva, stopa zaposlenosti i nezaposlenosti, kretanje zarada, penzija i ostalih ličnih primanja, socijalna davanja i dr.) Posebna pažnja treba se posveti internim aktima u preduzeću, prije svega sa aspekta usklađenosti sa zakonima i propisima (sistematizacija posla, organizacija rada, bezbjednost i zdravlje na radu, radna disciplina i sl.). Osim toga, dobri pregovarači moraju poznavati i psihologiju i način razmišljanja suprotne strane, kako bi mogli planirati sopstveni nastup i predvidjeti postupke i reakcije suprotne strane. Osim svestranosti i stručne kompetencije pregovarača, važan je i njihov broj. Praksa pokazuje da se pregovori najbolje odvijaju ukoliko u njima ne učestvuje veliki broj ljudi, ali je neprihvatljivo i rješenje da radnike i sindikate zastupa samo jedno lice, bez obzira na funkciju koju ima u sindikalnoj organizaciji. Autoritarno ponašanje pojedinaca unutar sindikata, nespojivo je sa sindikalnom demokratijom i nanijelo je velike štete sindikalnim organizacijama. Za uspješno vođenje kolektivnih pregovora značajan je odabir pravih materijala i dokumenata koji će se u toku pregovora koristiti i kojima će pregovarači moći potvrditi argumente koje iznose u prilog svojih zahtjeva i prijedloga, kao i osporavanja ili korekcije zahtjeva suprotne strane. prim. aut.

[2] Praksa angažovanja “profesionalnih pregovarača“ – stručnjaka za kolektivno pregovaranje, gotovo da je postala standardna. Na ovaj način doprinosi se ekonomičnosti, zakonitosti i prvenstveno učinku, odnosno rezultatima pregovaranja. Kolektivno pregovaranje sve više je orjentisano u pravcu tzv. win-win ishoda, gdje obje strane ostvaruju određeni obim svojih interesa, za razliku od situacije gdje se jedna strana osjeća poraženom, a druga pobjednikom, što dugoročno kompromituje kolektivno pregovaranje i narušava socijalni mir. prim. aut.

[3] Tekst kolektivnog ugovora koji je u potpunosti usaglašen između strana naziva se “prijedlog kolektivnog ugovora” i kao takav postaje predmetom zaključivanja. prim. aut.

[4] Forma ad solemnitatem (bitna forma) je forma koja predstavlja bitan (obavezan) elemenat ugovora. Bitna forma obično je predviđena zakonom, pa se ugovor neće smatrati zaključenim, iako je postignuta saglasnost volja kao suštinski elemenat ugovora. Forma kao konstitutivan elemenat ugovora može biti predviđena i voljom stranaka. U slučaju kolektivnih ugovora, pisana forma je bitna forma (obavezna). prim. aut.