SVE VIJESTI
SEKTORI
KATEGORIJE
18.02.2021
Promocija kolektivnog pregovaranja jedno je od centralnih i najvažnijih pitanja kojima se bavi Međunarodna organizacija rada (MOR). Kao što je priznato Deklaracijom iz Filadelfije, MOR-a ima “svečanu obvezu da promovira među narodima svijeta programe koji će ostvarivati djelotvorno priznavanje prava na kolektivno pregovaranje.”[1]
Važnost kolektivnog pregovaranja je relativno nedavno reafirmisana Deklaracijom MOR-a o osnovnim principima i pravima na radu iz 1998. godine, prema kojoj se sve države članice, bez obzira na to da li su ratificirale relevantne Konvencije, smatraju obaveznim po samoj činjenici članstva u Organizaciji, “promovirati i ostvarivati principe koji se odnose na efikasno priznavanje prava na kolektivno pregovaranje”.[2]
Kolektivno pregovaranje predmet je međunarodnih radnih standarda (konvencija i preporuka) MOR-a[3], od kojih posebno ističemo:
Shvatanje o slobodnom karakteru kolektivnog ugovaranja proističe iz Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 87, kojom je utvrđeno da organizacije radnika i poslodavaca imaju pravo da organiziraju svoje aktivnosti i formuliraju svoje programe dobrovoljnim pregovorima. Organi vlasti obavezuju se na uzdržanost od bilo kakvih uticaja kojima bi ograničili pravo na slobodno pregovaranje.
Konvencija broj 87. u svom članku 3., ističe da:
“1. Radničke i poslodavačke organizacije imaju pravo na donošenje svojih statuta i administrativnih pravila, slobodnih izbora svojih predstavnika, organiziranje svoga upravljanja i djelatnosti i formuliranje svoga akcionog programa.
2. Javne vlasti moraju se uzdržavati od svake intervencije takve prirode koja bi imala za cilj ograničenje ovoga prava ili ometanje zakonskog izvršenja.“
Konvencija broj 98. o pravima radnika na organiziranje i kolektivno pregovoranje, koja je usvojena 1. lipnja 1949. godine, predviđa zaštitu protiv akata antisindikalne diskriminacije u pogledu zaposlenosti (uslovljavanje prijema radnika u radni odnos neučlanjivanjem u sindikat) i zaštitu diskriminacije zbog učešća u sindikalnim aktivnostima.
Konvencija broj 98. u svom članu 4., ističe da:
“Poduzimaju se mjere primjerene nacionalnim uslovima ako je potrebno da se podstakne i unaprijedi puni razvoj i šire korištenje mehanizma za dobrovoljno pregovoranje između poslodavaca ili organizacija poslodavaca i organizacije radnika, radi regulisanja načina i uslova zapošljavanja putem kolektivnih sporazuma.”
Međunarodna organizacija rada, svojom Konvencijom broj 154. o kolektivnom pregovaranju iz 1981. godine, u članu 2., kolektivno pregovaranje definiše kao:
„svako pregovaranje između poslodavca, grupe poslodavaca, jedne ili više organizacija poslodavaca s jedne strane, i jedne ili više radničkih organizacija sa druge strane, radi:
Konvencija broj 154. predviđa mjere usmjerene u pravcu unaprjeđivanja kolektivnog pregovaranja, i to:
Pod kolektivnim ugovorom, prema Preporuci Međunarodne organizacije rada broj 91., podrazumijeva se:
“svaki pisani sporazum koji se odnosi na uslove rada i zaposlenja zaključen između, s jedne strane, poslodavca, grupe poslodavaca ili jedne ili više organizacije poslodavaca, i, s druge strane, jedne ili više reprezentativnih organizacija radnika, ili, u odsustvu takvih organizacija predstavnika zainteresovanih radnika, pravovoljno izabranih i opunomoćenih od strane ovih poslednjih, saobrazno nacionanim propisima”.
Od konvencija i preporuka MOR-a, koje su od posebnog značaja[4] za kolektivno pregovaranje, pored pomenutih, ističemo i sljedeće:
Konzultacije i informisanje na tripartitnoj osnovi (predstavnika vlade, poslodavaca i radnika), predpostavka su za preduzimanje mjera od strane vlade radi podsticanja kolektivnog pregovaranja.
[1]Deklaracija iz Filadelfije 1944., član III(e). prim. aut.
[2] Stav 2 (a) Deklaracije. prim. aut.
[3] Pravo na sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju je takođe priznato u nekim važnim međunarodnim tekstovima koji nisu MOR-ovi, među kojima je Inter-američka povelja o socijalnim garancijama (1948.), Evropska socijalna povelja (1961.) i Povelja Evropskih zajednica o osnovnim socijalnim pravima radnika (1989.). prim. aut.
[4]Poseban značaj navedenih konvencija MOR-a za kolektivno pregovaranje ogleda se i u tome što njihov sadržaj može direktno uticati na rješenja u konkretnom kolektivnom ugovoru čak i ako data konvencija nije ratificirana u nacionalnom zakonodavstvu, tako da je poznavanje konvencija i preporuka MOR-a jedno od značajnih pitanja u pripremi pregovaračkih timova. prim. aut.