Send documents on email

Osnovu rada Međunarodne organizacije rada (MOR) predstavlja donošenje međunarodnih radnih standarda, odnosno načela, normi ili smjernica o ekonomskim i socijalnim pravima, uslovima rada, socijalnoj sigurnosti i blagostanju na međunarodnom planu, koje imaju za osnovne ciljeve postizanje socijalne pravde, stabilizaciju međunarodnog mira i uticaj na međunarodnu konkurenciju.

Međunarodni radni standardi sadržani su u konvencijama i preporukama MOR-a, što utiče na njihovu pravnu prirodu. Naime, ukoliko su radni standardi sadržani u ratifikovanim konvencijama, tada predstavljaju pravno obavezujuće norme, a ukoliko su sadržani u preporukama, onda imaju karakter socijalno-političkih normi.

Osnovna obilježja međunarodnih radnih standarda su:

• Univerzalnost (pod kojom se podrazumijeva obezbjeđivanje minimalnog nivoa uslova rada i socijalnog blagostanja u svjetskim razmjerama); i
• Tripartizam (koji se manifestuje kako u postupku donošenja međunarodnih radnih standarda, tako i u postupku njihove implementacije).

U cilju uvažavanja razlika u uslovima rada i stepenu ekonomske i socijalne razvijenosti, koje postoje između država članica MOR-a, ublažavanje uniformisanosti standarda postiže se unošenjem klauzula fleksibilnosti, koje ovlašćuju države članice MOR-a da, u okviru granica koje postavlja određena konvencija, same odrede obim obaveza koje su spremne da preuzmu. Podrazumijeva se, naravno, da nema mjesta klauzulama fleksibilnosti u pogledu međunarodnih radnih standarda koji se tiču osnovnih prava čovjeka.

Posmatrano po tematici, međunarodni radni standardi mogu se svrstati u slijedeće grupe, odnosno oblasti:

1. sloboda udruživanja, kolektivno pregovaranje i industrijski odnosi;
2. prinudni rad;
3. uklanjanje dječijeg rada i zaštita djece i mladih;
4. jednakost prilika i tretmana;
5. tripartitne konsultacije;
6. radna administracija i inspekcija;
7. politika zapošljavanja i unaprjeđenja;
8. profesionalno (stručno) usavršavanje;
9. sigurnost zaposlenja;
10. zarade;
11. radno vrijeme;
12. profesionalna sigurnost i zdravlje;
13. socijalna sigurnost;
14. materinska zaštita;
15. socijalna politika;
16. radnici migranti;
17. pomorci;
18. ribari;
19. lučki radnici;
20. druge (posebne) vrste radnika.

Normativna djelatnost MOR-a sastoji se u donošenju međunarodnih konvencija i preporuka kao pravnih instrumenata kojima se postavljaju međunarodni standardi rada, odnosno osnovne norme u oblasti radnog i socijalnog prava koje treba da se provode u pojedinim državama članicama.

Konvencije MOR-a predstavljaju multilateralni međunarodni ugovor sui generis. Prema pravnom dejstvu, konvencije predstavljaju legislativne ugovore, odnosno ugovore - zakone (traites lois). Međunarodna konferencija rada predstavlja međunarodno zakonodavno tijelo, a međunarodne konvencije rada predstavljaju međunarodne zakone u pravnom smislu te riječi. Konvencija predstavlja međunarodnu zakonodavnu vrijednost za čiju je primjenu potreban akt prihvatanja, odnosno pristanak pravnih subjekata (država), koji se ogleda u aktu o ratifikaciji. Dostavljanje konvencije na ratifikaciju je obaveza parlamenta. Država koja usvoji konvenciju, mora je ratifikovati u tekstu koji je identičan sa tekstom koji je donijela MOR-a, pri čemu nisu moguće nikakve izmjene i dopune. Konvencija može biti usvojena djelimično, uslovno ili sa rezervom. Države članice MOR-a, dužne su da ratifikovanu konvenciju uvedu u pravni sistem i obezbijede uslove za njenu primjenu.

Primjena konvencija MOR-a uslovljena je:

1. općim načelima primjene ovih konvencija i
2. načelom inkorporacije konvencije u pravni poredak država članica.

a)          Opća načela primjene konvencije važe za sve zemlje članice a to su:

1. načelo obaveznosti primjene konvencije i
2. načelo zaštite minimuma prava.

b)         Inkorporacija konvencija MOR-a  zavisi od rješenja u pravnom poretku i moguće je da se radi o  automatskom inkorporiranju  ili se moraju  donijeti posebni propisi da bi ratificirana konvencija imala pravni učinak.

Sve usvojene konvencije i preporuke čine međunarodno radno zakonodavstvo. Ustav MOR-a predviđa dva metoda nadzora nad implementacijom konvencije, a to su:

• opšti i
• specijalni nadzor.

Usvojene konvencije dostavljaju se državama članicama MOR-a na razmatranje radi primjene, odnosno na ratifikaciju. Svaka država članica, dužna je da u roku od jedne godine da podnesene konvencije i preporuke razmotri. Ona je obavezna da usvojene konvencije i preporuke iznese pred nadležne organe. Svaka država članica obavještava administrativni savjet MOR-a o ratifikaciji konvencije. Ukoliko se desi da nadležni organ države članice ne ratifikuje konvenciju, država članica je u tom slučaju dužna da Generalnom direktoru Administrativnog vijeća dostavi podatke o:

• stanju zakonodavstva i prakse u vezi sa pitanjem koje reguliše konvecija;
• tome u kojoj mjeri su provedene ili se nameravaju provesti odredbe konvencije;
• teškoćama koje sprječavaju ili odlažu ratifikaciju.

Prema Ustavu MOR-a, država članica koja ratifikuje konvenciju dužna je da dostavi instrumente o ratifikaciji. Država koja ratifikuje međunarodnu konvenciju rada, ima obavezu da preduzme sve neophodne mjere u svrhu njene praktične primjene, odnosno da datu konvenciju uvede u svoj pravni sistem. Ona je takođe obavezna da svake godine dostavlja Međunarodnom birou rada godišnje izvještaje o preduzetim mjerama u cilju provođenja i učincima provedbe date konvencije.

Sistem izvještavanja MOR-a je dvogodišnji. Komisija eksperata za primjenu konvencija i preporuka vrši redovan nadzor nad primjenom i poštovanjem odredaba konvencije MOR-a.

U teoriji međunarodnog prava postoji shvatanje prema kojem je sud dužan da poštuje norme međunarodnog prava, iz čega proizilazi da norme međunarodnog prava imaju primat u odnosu na norme domaćeg prava, zbog čega slijedi zaključak da u slučaju neusklađenosti domaćeg zakona (propisa) sa međunarodnom konvencijom rada, treba primijeniti konvenciju.

Kada govorimo o preporukama MOR-a, trebali bismo napomenuti da se one znatno razlikuju od konvencija iste organizacije. Nakon njihovog usvajanja, države članice ne prihvataju pravila ponašanja (norme) koje iz njih proizilaze, već ideje sadržane u njima, jer su te ideje ustvari inspiracija pri stavaranju nacionalnog zakonodavstva. Preporuke se razlikuju od konvencija po prirodi pravila koja sadrže, zato što to nisu obavezne pravne norme, već preporuke o tome kako bi se pojedina pitanja mogla urediti u nacionalnom zakonodavstvu. One predstavljaju doprinos stvaranju zajedničke socijalne svijesti. Glavni cilj preporuka je da doprinesu razumnom tretiranju socijalnih problema u nacionalnim okvirima. U praksi, preporuke imaju značajnu političku snagu i teško im se može otvoreno suprotstaviti. Prema jednom stanovištu preporuke prethode konvencijama, a prema drugom one slijede konvencije. Bez obzira na to što preporuke nemaju istu pravnu snagu kao što to imaju konvencije, one itekako imaju značaj i važnost za sve države članice MOR-a.